Dvije litre kozjeg mlijeka

Reportaže | 28.07.2010

Da, bilo je to prije par dana, ušao sam u jedno bugarsko selo, oko 18 sati, u potrazi za dvorištem u kojem ću prespavati. Bugarska sela dijele se na simpatična i ona koja to nisu. Simpatična se prepoznaju po tome kad pri samom ulasku svi mašu i smiju se, a ona koja to nisu ne vrijedi ni spominjati.

Stao sam kraj male trgovine i počeo parlat na bugarski “az sem ot horvatsko, student, ali bi mogao staviti palatka vav vashia dvor” a ljudi se oduševili. I tako mi parlamo, a babuška Rajka me pozove u svoj dom. Ne palatka, vikala je, misleći pritom kako mi neće dopustiti da spavam u šatoru nego na krevetu.

Upoznajem njezinog sina Vasila, brko pravi pravcati. Nakon toga vodi me kod koza i ovaca gdje upoznajem cijelo selo. Više od 30 ljudi me gleda, smije se i veseli, a ja ih slikam i smijem se i veselim. Pokazali su mi tada kako oni u selu imaju zajedničko stado od 45 koza i 100 ovaca i onda se na smjene brinu o njima i vode ih na ispašu. Svatko mjesečno dobije određenu količinu mlijeka. Prošla su 2 sata i toliko sam ljudi upoznao, a nijedan mrgud da se pojavi. Nitko ništa, čak nitko ni o ratu ne govori, fascinantno. Toplo mlijeko i divlje šljive nosim natrag kod babe Rajke. Vasil je pripremio sudžuk, salatu, grozdovu rakiju i pivo lomsko pa mastimo brčine uz ekspresni tečaj bugarskog. Sve više riječi učim i to me motivira za još. Babuška je oduševljena pa ih učim par hrvatskih riječi koje nikako ne uspijevaju zapamtiti.

Spavam kraljevski do 5 sati i 30 minuta kada slijedi buđenje. Babuška je noć prije mlijeko prokuhala i zamrznula i sada mi daje dvije litre zaleđenog kozjeg mlijeka. Ostajem bez riječi jer sam očekivao samo čašu mlijeka za doručak. Ovo je pomalo nestvarno. Uzimam mlijeko i povrće i idem dalje. Kroz sat vremena stižem u jedno mjesto gdje 2 litre ledenog mlijeka nestaju uz najbolji doručak na putu. Kozje mlijeko dugo će mi ostati u pamćenju nakon toga. Okus nije mogao biti bolji, jednostavno nije.

Od tog dana prošlo je malo vremena, a čini mi se tako dalekim. Doživio sam još puno stvari, sreo dva Australca s kojima sam dva dana pedalirao kroz džunglu komaraca. Da, da, to je zaista posebna priča i horor kakav nikad nisam doživio. Sreli smo se također s jednom Francuskinjom i Ircem i proveli jednu ludu noć pa se ujutro rastali. Potegnuo sam 210km (novi rekord) od Dunava do pred samu Varnu. Tamo sam spavao kraj crkve, prije toga su me komšije pozvale na večeru, gdje smo jeli morske puževe i ribice nalik papalinama. Rakije i pive bilo je napretek.

Varna me razočarala, vjerojatno sam previše očekivao, ali to je onaj grozni turizam gdje sve su cijene uduplane i ljudi duplo nepristojniji. Odmah do Varne spavam prvu noć na plaži. Crno more je zeleno. Primamljivog izgleda ali riječnog mirisa. Slano kažu Bugari, al’ pojma nemaju. Pijavica se diže na horizontu i u zadnji čas se sklanjam u kafić na plaži. Vode ga Romi koje u Bugarskoj, kao i Turke, svi mrze. Pomažem im iskopati jarak da ne poplavi kafić, a oni se čude kako sam odmah priskočio i zahvaljuju uz votku, kolu i musaku, sve to sa osmijehom na licu.

Nevrijeme prestaje i noć ispunjena zvukom valova prolazi za tren. Bugari jako puno hvale taj svoj turizam, i dodaju kako 01.09. turista više nema. Sada je vrhunac sezone, a plaže su poluprazne. Zamišljam kako je na nekoj od naših plaža, kad se u Brelima onako sjate ručnik do ručnika i k’o ribe prže na suncu. Nema toga ovdje, nakon 18 sati plaže su praktički prazne. Što sam dalje to više cijenim vlastito. Volim svoju Bosnu i svoju Hrvatsku, ma volim čak i Varaždin i užurbani Zagreb. Još ću večeras spavati uz more, a sutra sam kod granice. U ponedjeljak učim turski u Istanbulu i pripremam se za nastavak puta.

Tekst: Siniša Glogoški